Pekic

Borislav V. Pekić (Podgorica, 4. februar 1930 — London, 2. jul 1992) bio je jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. veka, romansijer, dramski pisac, filmski scenarista, akademik i član Krunskog saveta.

Dobitnik je NIN-ove nagrade za roman Hodočašće Arsenija Njegovana iz 1970. godine i niza drugih priznanja: Nagrada Sterijinog pozorja (1972); nagrada udruženja izdavača, (1977); Nagrada Radio-Zagreba, (1982); Godišnja nagrada Udruženja književnika Srbije za Sabrana dela (1985); Njegoševa nagrada, (1987); Nagrada Zadužbine Jakova Ignjatovića, 1991. Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom za doprinos u kulturnom stvaralaštvu.

Kao pripadnik Saveza demokratske omladine Jugoslavije, nakon Drugog svetskog rata je osuđen na petnaest godina robije sa prinudnim radom. Izdržavao je kaznu u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je posle pet godina 1953. godine. Za vreme tamnovanja začete su mnoge ideje koje je posle razvio u svojim glavnim romanima. Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslovenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih dela u Jugoslaviji. Njegova najpoznatija dela su Zlatno runo, Besnilo, Odbrana i poslednji dani, Kako upokojiti vampira, Atlantida i Vreme čuda. Od 12. decembra 1985. bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Priznanja: NIN-ova nagrada (1970); Nagrada Sterijinog pozorja (1972); Nagrada Udruženja izdavača (1977); Nagrada Radio Zagreba (1982); Godišnja nagrada Udruženja književnika Srbije za Sabrana dela (1985); Njegoševa nagrada (1987); Nagrada Zadužbine Jakova Ignjatovića (1991); Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom za doprinos u kulturnom stvaralaštvu