
Prof. Dr. Milorad Pavić (Beograd, 15. oktobar 1929 — Beograd, 30. novembar 2009) bio je srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti 17−19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, profesor univerziteta, akademik i član Krunskog saveta.
Milorad Pavić, doktorat iz književnosti, profesor Univerziteta u Novom Sadu i Beogradu u penziji. Član Evropskog udruženja kulture i Međunarodnog saveta moskovskog mesečnika “Inostranaja Literatura”. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima i: Nagrada Meša Selimović, Sedmojulska nagrada, NIN-ova nagrada za knjigu godine, Nagrada AVNOJ-a. Prosvetina nagrada, Nagrada Univerzitetske biblioteke, Veliki zlatni prsten Beograda, …
Autor mnogih knjiga sa više od 60 prevoda u svetu. Pesme: Palimpsesti (1965), Mesečev kamen (1967); pripovetke: Gvozdena zavesa (1963), Ruski hrt (1979), Konji Sv. Marka (1973), Duše se kupaju poslednji put (1982), Izvrnuta rukavica (1989); Romani: Mali noćni roman (1981), Hazarski rečnik (1984), Predeo slikan čajem (1988), Unutrašnja strana vetra (1991), Poslednja ljubav u Carigradu (1994), Šešir od riblje kože (1995); književna istorija: Istorija srpske književnosti klasicizma i preromantizma (1979), Rađanje nove srpske književnosti (1983); poetski prevodi Puškina u stihu: Cigani, Mala kuća u Kolomni i Evgenij Onjegin, itd.